Ivan Vučetić po kojem ime nosi Centar za forenzična vještačenja u Zagrebu rođen je davne 1858. na Hvaru a globalno je poznat kao otac daktiloskopije, odnosno usporedbe otisaka prstiju.
Godine 1888., po odlasku u Argentinu, zaposlio se u Centralnom uredu policije u La Plati te mu je povjerena organizira "Službe identifikacije. Proučivši znanstvene radove dotadašnjih istraživača otisaka prstiju i primjećujući brojne nedostatke dotadašnjih metoda, stvorio je sustav za klasifikaciju otisaka prstiju koji je nazvao „Ikonofalangometrija“, a poslije je postao poznat kao "daktiloskopija.“ Početkom 20. stoljeća Vučetićeva daktiloskopija kao sustav jedinstvene identifikacije počela je biti sve priznatija u svijetu.
130 godina kasnije njegov rad je na određen način vrednovan i unutar GDPR-a.
Članak 9. GDPR-a utvrđuje da biometrijski podaci u svrhu jedinstvene identifikacije pojedinca spadaju u skupinu posebnih kategorija osobnih podataka i ne smiju se prikupljati, osim u slučaju jedne od 10 taksativno navedenih iznimki od zabrane prikupljanja.
Detaljnije je uporaba otisaka prstiju u hrvatskom pravnom okviru definirana kroz više propisa, a ovdje ćemo izdvojiti ona propis kojim se uređuje tzv. "komercijalna" uporaba otisaka prstiju.
Člankom 22. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka određeno je da se obrada biometrijskih podataka u privatnom sektoru može se provoditi samo ako je propisana zakonom ili ako je nužna za zaštitu osoba, imovine, klasificiranih podataka, poslovnih tajni ili za pojedinačno i sigurno identificiranje korisnika usluga, uzimajući u obzir da ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom biometrijskih podataka.
Ključna riječ u prethodnoj rečenici je riječ "nužna."
Istim člankom je određeno da je jedini valjani pravni temelj za prikupljanje i bilo kakvo postupanje s otiscima prstiju radi sigurnog identificiranja korisnika usluga - njihova izričita privola.
Sve češći slučaj uporabe otisaka prstiju vidimo u tvrtkama koje su uvele vođenje evidencija prisutnosti na radnom mjestu i radnog vremena te radi ulaska i izlaska iz poslovnih prostora uzimanjem otisaka prstiju.
Članak 23. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka jasno uređuje to područje na način da zaposlenik mora dati svoju izričitu privolu i da poslodavac mora omogućiti i alternativno, manje invazivno, rješenje za vođenje radnog vremena (npr. RFID kartice, ručnim upisom u evidencije i sl.).
Ključ je u izričitoj privoli. To znači da takav pojedinac:
- ima pravo pristati ili odbiti dati svoj otisak prsta, i njegova volja mora biti potpuno slobodna,
- ima pravo u svakom trenutku bez ikakvih posljedica zatražiti povlačenje privole i brisanje svojih biometrijskih podataka.
Temeljem prethodno navedenog želimo skrenuti pozornost svim poslodavcima koji su se ili se namjeravaju "zaletjeti" u investiciju praćenja radnog vremena, odnosno, vremena dolazaka i odlazaka zaposlenika otiscima prstiju (ili drugim biometrijskim metodama), da ne smiju koristiti ovakve sustave bez slobodnog i izričitog pristanka zaposlenika kao i da svi zaposlenici mogu svojom voljom u bilo kojem trenutku povući svoje privole pa samim time i investicija u takve sustave odlazi u vjetar.
