Svjedoci smo medijskih najava pojedinih gradova u RH i MUP-a o uvođenju sustava video nadzora javnih površina koji, uz sve ostale funkcionalnosti, uključuje i automatizirano prepoznavanje lica, odnosno, osoba.

Nije tajna da su pojedine zemlje, izdvojit ćemo Kinu i UK, investirale u ovakve sustave kojima privatnost s ulica i trgova praktički nestaje. Naravno, opravdanje za uvođenje ovakvih sustava svodi se na sigurnost građana i moglo bi imati smisla.

Ali, veliko "ali", mora se postaviti pitanje je li svrha uvođenja video nadzora javnog prostora s prepoznavanjem lica samo prethodno spomenuta...

Ili se takve snimke s podacima o kretanju osoba, učestalosti i redovitosti posjećivanja istih ili određenih lokacija, s podacima o praćenju ili bilježenju naših životnih navika ili potreba, mogu iskoristiti i u druge, neslućene svrhe.

Moramo razlikovati opravdanost prikupljanja podataka o našem kretanju kad se radi o istragama kaznenih dijela ili o okolnostima objesne vožnje, od praćenja našeg dolaženja u neku zdravstvenu ustanovu, ordinaciju ili ljekarnu, na neki poslovni sastanak ili susret sasvim privatnog karaktera.

Također, moramo razlikovati opravdane sigurnosne svrhe od drugih svrha za koje ne znamo KOLIKO dugo se podaci o nama spremaju i obrađuju, TKO sve ima pristup do njih, KOJA je točno svrha, u KOJEM točno prostoru se vrši, i konačno - KOJA PRAVA su nama na raspolaganju.

Nitko ne spominje prava nas pojedinaca u cijeloj toj priči, a GDPR u svom naslovu jasno utrvrđuje da je "UREDBA (EU) ... o zaštiti pojedinca...."

Stoga su čelnici Europske komisije izrazito rezervirani na temu omogućavanja uvođenja takvih tehnologija na teritoriju EU.

Štoviše, ovdje na priloženom linku:

https://thenextweb.com/neural/2020/02/17/automated-facial-recognition-breaches-gdpr-says-eu-digital-chief/

nailazimo i na jasna stajališta da je za automatizirano praćenje osoba s prepoznavanjem lica potrebna privola pojedinca.

Svima nam je jasno da to nije moguće provesti u praksi.

Članak 9. GDPR-a jasno definira točno 9 iznimki u kojima je prikupljanje biometrijskih podataka, kakvi jesu u slučaju prepoznavanja lica.

Od primjenjivih iznimki preostaju nam IZRIČITA PRIVOLA pojedinca ili ZAŠTITA ŽIVOTNO VAŽNIH INTERESA POJEDINCA kada ne može dati privolu ili je takvo praćenje NUŽNO ZA POTREBE ZNAČAJNOG JAVNOG INTERESA NA TEMELJU PRAVA RH ili EU.

Stoga je jasno da je za uvođenje sustava video nadzora s prepoznavanjem lica neophodan jasan zakonski akt u RH, imamo li ga?