GDPR je, da pojednostavimo, opći propis i u svojoj suštini omogućuje da se, u slučaju postojanja nekog posebnog EU ili nacionalnog propisa, primjenjuju odredbe tog posebnog propisa.
U Hrvatskoj imamo Zakon o zaštiti prava pacijenata, koji u svom članku 23. daje pravo svakom pacijentu pristup cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti i da ima pravo o svom trošku zahtijevati presliku cjelokupne medicinske dokumentacije.
U praksi pacijenti dobivaju određene medicinske dokumente po završenoj dijagnostici ili liječenju i nemamo saznanja da je takve dokumente medicinske ustanove naplaćuju.
Ako se pacijent u svom zahtjevu za medicinskom dokumentacijom poziva na poseban sektorski propis u medicini, kao što je npr. Zakon o zaštiti prava pacijenata, takav zahtjev medicinska ustanova mora ispuniti sukladno tom zakonu.
Međutim, ako se pacijent pozove na GDPR, točnije na pravo pristupa svojim osobnim podacima iz članka 15. GDPR-a, tada se stvari mijenjaju.
Ako je medicinska ustanova već dostavila podatke i dokumentaciju u skladu sa sektorskim zakonom, ipak mora dodatno provjeriti jesu li obveze iz članka 15. GDPR-a ispunjene i, prema potrebi, dostaviti dodatne odgovore.
Štoviše, ako se pacijent poziva na GDPR, postojanje takvog posebnog zakona ne nadjačava opću primjenu GDPR prava na pristup. Dio je to stajališta nadzornih tijela EU zemalja u EDPB Smjernicama naziva Guidelines 01/2022 on data subject rights - Right of access, Version 1.0, Adopted on 18 January 2022:
Prije nekoliko dana je Europski sud donio svoju presudu temeljem zahtjeva saveznog njemačkog suda za prethodnom odlukom u jednom slučaju prigovora i tužbe pacijenta u Njemačkoj, koji je zatražio kopiju medicinske dokumentacije radi otvaranja sudskog postupka zbog sumnje na pogrešku u liječenju.
Na pitanje ima li odredba nacionalnog propisa, donesenog prije GDPR-a (kao npr. Zakon o zaštiti prava pacijenata) o pravu na naplatu kopije medicinske dokumentacije veću snagu od članka 15. GDPR-a koji takvo pravo utvrđuje besplatnim?
Izdvajamo iz presude EUCJ, itekako primjenjivo i u RH, za slučaj podnesenog zahtjeva za pravom pristupa iz članka 15. GDPR-a:
- nacionalni zakon je definirao pravo na naplatu kopije medicinske dokumentacije sa svrhom zaštite ekonomskih interesa medicinske ustanove, odnosno, pokrivanja administrativnih troškova
- ograničenje primjene prava pristupa osobnim podacima iz članka 23. stavka 1. točke i. nije primjenjivo
- pravo na naplatu prve kopije medicinske dokumentacije utvrđeno nacionalnim zakonom kad se zahtjev temelji na pravu na pristup osobnim podacima iz članka 15. GDPR-a nije primjenjivo
- pravo na pristup osobnim podacima iz članka 15. GDPR-a uključuje besplatnu prvu kopiju osobnih podataka
- može se naplatiti tek svaka slijedeća kopija ili ako su zahtjevi pacijenta očito neutemeljeni ili pretjerani, osobito zbog njihova učestalog ponavljanja.
- u okviru odnosa liječnik/pacijent pravo na dobivanje kopije osobnih podataka koji se obrađuju iz članka 15. GDPR-a podrazumijeva da se ispitaniku preda vjerna i razumljiva reprodukcija svih tih podataka. Tim se pravom podrazumijeva pravo na dobivanje cjelovite kopije dokumenata koji se nalaze u medicinskoj dokumentaciji tog ispitanika koja sadržava, među ostalim, navedene podatke, ako je osiguravanje takve kopije nužno kako bi se ispitaniku omogućila provjera točnosti i iscrpnosti te kako bi se zajamčila njihova razumljivost. Kad je riječ o podacima koji se odnose na zdravlje ispitanika, valja navesti da to pravo u svakom slučaju uključuje pravo na dobivanje kopije podataka iz njegove medicinske dokumentacije koja sadržava informacije poput dijagnoza, rezultata pretraga, liječničkih mišljenja i svih liječenja ili zahvata.
Presuda Europskog suda na hrvatskom jeziku je ovdje:
Image by Freepik
#gdprcroatia
